Kineziterapija (kinesis = pokret) se bavi primenom terapeutskih vežbi radi očuvanja, uspostavljanja i razvijanja funkcija lokomotornog aparata. Kineziterapija predstavlja jednu od najvažnijih mera medicinske rehabilitacije fizički onesposobljenih osoba, jer se ne može zameniti drugim merama i lekovima. Terapeutske vežbe se dele u odnosu na način hnjihovog izvođenja na: pasivne vežbe i aktivne vežbe.
PASIVNE VEŽBE
To su vežbe koje nad pacijentom izvodi fizioterapeut u vidu pasivnih pokreta pojedninih delova ekstremiteta. Zadaci pasivnih vežbi su:
- održavanje fiziološke dužine mišića antagonista, a time i sprečavanje skraćenja, a kasnije i kontraktura zglobova. Ukoliko je već došlo doskraćenja mišića, primenom pasivnih vežbi, istezanjem mišića nastoji se povećati njihova dužina, a time i obim pokreta u zglobu.
- Pri izvođenju pasivnih vežbi sa oduzetim ekstremitetom, sa periferije dospevaju impulsi da nervnih ćelija moždane kore. Aktivno učešće pacijenata u izvođenju pasivnih vežbi, kroz maksimalnu koncentraciju njegove pažnje i volje da aktivno izvede taj odgovarajući pokret, obezbeđuje tzv. fascilitaciju, koja povećava aktivnost ćelija kore mozga.
AKTIVNE VEŽBE
Aktivne vežbe predstavljaju rezultat voljne mišićne aktivnosti i njih pacijent izvodi sam na osnovu instrukcija fizioterapeuta, koji je dužan da pacijentu objasni glavne elemente vežbi, kao što su polazni položaj, tok izvođenja vežbi, brzinu i broj ponavljanja odgovarajuće vežbe.
Aktivnim vežbama se:
- razvija koordinacija pokreta (skladnost u izvođenju pokreta)
- povećava brzina izvođenja pokreta, a time postiže automatizacija (spretnosti i veština u izvođenju, pre svega manuelnih aktivnosti), pri čemu je za uspostavljanje automatskih pokreta potreban veliki broj ponavljanja uz skraćivanje vremena za izvođenje pokreta
- povećava lokalna i opšta izdržljivost
- aktivnim vežbama sa opterećenjem (savlađivanje opterećenja ili otpora od strane mišića) se povećava mišićna snaga i mišićna trofika.